Prema nekim predviđanjima, fotografija, “stara fotografija moje mladosti” (Marc Augé) kod budućih će generacija izgubiti svaki smisao. Sadašnjost nam zauvijek pripada: kamera ionako “glumi” zamrzivač, omogućavajući razgovor korištenjem medija fotografije, posredujući pri komunikaciji s osobama koje zapravo ne vidimo i s kojima ustvari ne razgovaramo.
Prema Augéu, prikaz pojedinca nije zanimljiv samo u kontekstu društvene tvorevine, nego stoga što se istodobno radi o prikazu njegovih društvenih veza. U konkretnom slučaju, radi se o distanci koju fotograf Damil Kalogjera zadržava respektirajući stanje koje ovisi o složenim, višestruko zasnovanim dimenzijama. Riječ je o topografiji postojanja zabilježenoj na portretima nastalima antinarativnim pristupom tijekom kontinuiranog procesa stvaranja svojevrsnog fotoeseja, kojemu se autor stalno vraća. U njegovom slučaju, dimenzija odmaka rezultira režiranom slučajnošću, svojevrsnim filtrom koji je istodobno vremenska, prostorna i formalna kategorija što upućuje na specifičnost fotografovog interesa.